Kako se Pokret fokolara u Hrvatskoj širio, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća sve se više osjećala potreba za centrom u kojem bi se formirali njegovi članovi. Tadašnji grkokatolički biskup mons. Slavomir Miklovš godine 1984. dao je na raspolaganje zgradu svoje bivše rezidencije, nekoliko kurija i poljoprivredno zemljište. Kada je iste godine na susretu biskupa prijatelja Pokreta fokolara tu svoju želju izložio Chiari Lubich, ona je rekla: “To bi mogao postati centar za sve zemlje istočne Europe”. U to se vrijeme još nije moglo ni pomisliti da će se granice tada još komunističkih zemalja uskoro otvoriti.

Iznenađujuća je velikodušnost svih pripadnika i simpatizera Pokreta u pomaganju kod obnove starih zgrada i sjenika. Sakuplja se ono malo čime se raspolaže. Radi se vlastitim rukama. Netko svoj godišnji odmor koristi za rad u novom centru, a kroz sve to raste obitelj i gradi se pravo jedinstvo.

Godine 1991. na prvom susretu s članovima Pokreta iz istočne Europe u Katowicama u Poljskoj, Chiara Lubich naziva taj centar gradićem, a dvije godine kasnije doista postaje središtem za jugoistočnu Europu. Ime Faro izražava želju da postane svjetionik, putokaz svima koji traže svjetlo.

U teškim godinama rata na vlastitoj se koži proživljava iskustvo iz prvih godina Pokreta, kada se sve rušilo. Konkretan izraz solidarnosti cijeloga Pokreta bile su stotine kamiona humanitarne pomoći koja se dijelila svima u potrebi. Izgleda proturječno, ali upravo tih godina Pokret se širio više nego ikad.

Postojanje gradića još je jedno svjedočanstvo evanđelja življenog među najrazličitijim osobama. Svake godine kroz njega prođe oko 4.000 osoba iz raznih zemalja, sudionika brojnih susreta, kao i posjetitelja, koji se često vraćaju i dovode svoje prijatelje.

Gradić je meta mladih iz raznih europskih zemalja koji ovamo dolaze u međunarodne škole, osobito u ljetnim mjesecima, da bi rasli u duhu evanđeoskih vrjednota i da bi se učili graditi ujedinjeni svijet. Kroz konkretne akcije oni daruju svojim vršnjacima radost takvoga života, u posljednje vrijeme i preko sporta, u čemu su naišli na veliku podršku grada Križevaca.

U gradiću Faro od 1995. godine djeluje dječji vrtić Zraka sunca, gdje se radi na oblikovanju cjelovite ličnosti djeteta, s naglaskom na zajedništvo. Iz odgojne prakse Pokreta proizišla je i teorija, poznata kao Pedagogija zajedništva. Usprkos ekonomskoj krizi i drugim poteškoćama u Faru niče i mala poduzetnička zona s nekoliko djelatnosti, gdje se radi po načelima Ekonomije zajedništva.

O tome govori Chiara Lubich u jednom intervjuu:

“Prva zamisao o gradićima koji će potom niknuti na svim kontinentima nastala je u Tonadicu, u dolini Primiero, gdje se održalo osam od prvih deset ljetnih marijapolija, u razdoblju od 1949. do 1959. godine.

Marijapoli je suživot osoba svih društvenih kategorija, svih životnih dobi, muškaraca i žena različitih zvanja, koji su tijekom ljetnih mjeseci tvorili privremeni gradić. Njegova je posebnost u tome da svi njegovi stanovnici prakticiraju Isusovu novu zapovijed: ‘Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas’ (usp. Iv 13, 34), središnje pravilo njegova nauka.

Na jednom od tih marijapolija, diveći se s jednoga brda prostranoj zelenoj dolini, kao da sam razumjela da će Gospodin jednoga dana na nekom mjestu htjeti gradić sličan onome koji smo tvorili tih dana, ali stalan. I u mašti sam zamišljala tu dolinu s velikim i malim kućama.

No postoji još jedan momenat kada je zamisao o stalnim marijapolijima pronašla put u mojem umu. U Švicarskoj, ljeti 1962., dok sam se sa svojim prvim sljedbenicama i sljedbenicima divila predivnoj benediktinskoj opatiji u Einsidelnu, okruženoj travnjacima i hotelima, razumjela sam da će se i u našoj duhovnosti, novoj u Crkvi, roditi gradić, gotovo utjelovljenje naše duhovnosti, a u sebi će imati osnovne elemente suvremenog grada, s kućama, crkvom, dućanima, poljima, industrijom, školama…”

Uz prvi gradić Loppiano u Italiji, u Europi danas još postoje gradići u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Irskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Poljskoj, Češkoj i Hrvatskoj.

Iako su ovi gradići do sada bili animirani pretežno duhovnim motivima, tako da su se predstavljali kao mali ‘idealni’ gradovi ili ‘nebeski gradovi’ – kako bi rekao sv. Augustin – oni imaju elemente koji daju naslutiti njihovo sazrijevanje u moguće modele suvremenih ‘zemaljskih’ gradova.

U nekim gradićima, primjerice u Brazilu, Argentini, Italiji, Belgiji i Portugalu, već postoji ili niče poduzetnička zona koja prihvaća i povezuje poduzeća uključena u projekt ekonomije zajedništva.