“Mislim da dijalog u mnogome nadilazi toleranciju;
iako toleranciju ne bih posve podcijenila,
jer na nekim područjima je dobro da postoji, tako barem
nema svađe ni borbe.
No dijalog je nešto posve drugo:
to je uzajamno obogaćivanje, to znači voljeti, osjećati se već braćom,
znači stvarati sveopće bratstvo već na ovoj zemlji.

Naravno, dijalog je istinski ako ga pokreće istinska ljubav.
A ljubav je istinska ako je bezinteresna; ako nije takva – nije ljubav. Onda je egoizam.
U tom bi slučaju to bio dijalog izgrađen bez ljubavi;
stoga ne bi ni bio dijalog, nego nešto drugo: prozelitizam možda.

Prozelitizam treba ostati izvan ovih vrata, ne smije ga biti, jer inače nema dijaloga.
Dijalog znači ljubiti, darovati ono što imamo u sebi iz ljubavi prema drugome,
ali i primiti od drugoga i obogatiti se.”

Chiara Lubich (iz jedne poruke 1998. g.)

“Mislim da dijalog u mnogome nadilazi toleranciju;
iako toleranciju ne bih posve podcijenila,
jer na nekim područjima je dobro da postoji, tako barem nema svađe ni borbe.
No dijalog je nešto posve drugo:
to je uzajamno obogaćivanje, to znači voljeti,

osjećati se već braćom,
znači stvarati sveopće bratstvo već na ovoj zemlji.

Naravno, dijalog je istinski ako ga pokreće

istinska ljubav.
A ljubav je istinska ako je bezinteresna; ako nije takva – nije ljubav. Onda je egoizam.
U tom bi slučaju to bio dijalog izgrađen bez ljubavi;
stoga ne bi ni bio dijalog, nego nešto drugo: prozelitizam možda.

Prozelitizam treba ostati izvan ovih vrata, ne smije ga biti, jer inače nema dijaloga.
Dijalog znači ljubiti, darovati ono što imamo u sebi iz ljubavi prema drugome,
ali i primiti od drugoga i obogatiti se.”

Chiara Lubich (iz jedne poruke 1998. g.)

Cilj dijaloga između vjernika i osoba bez vjerskih uporišta jest suradnja kako bi doprinijeli izgradnji bratstva u velikoj obitelji čovječanstva.
Još četrdesetih godina oko prve zajednice Pokreta u Trentu bilo je osoba iz najrazličitijih društvenih i kulturnih slojeva, pa i bez vjerskih uporišta. Privuklo ih je zajedništvo dobara ostvarivano u Pokretu koji se rađao, u korist najsiromašnijih.
No nadasve krajem sedamdesetih godina, širenjem Pokreta, otvaranje prema osobama bez vjere, kao što su agnostici, ravnodušni, ateisti, sazrijeva sve dotle da se izražava dijalogom koji ima svoju fizionomiju. Godine 1978. osniva se Međunarodni centar za dijalog s osobama bez vjerskih uporišta. Godine 1992. u Centru Marijapoli u Castelgandolfu (Rim), održava se prvi od međunarodnih skupova koji će se kasnije nastaviti.

Kako se ostvaruje
Iz iskustva ovih godina iščitavaju se neke značajke ovog dijaloga:
nastoji se istaknuti pozitivno u svakoj osobi i otkriti vrednote zajedničke svima;
svatko ostaje vjeran svom identitetu;
zajedno se nastoje živjeti vrednote kao što su: solidarnost, jednakost, mir, bratstvo;
svatko nastoji drugome podariti najbolje od sebe, u izraženoj vjernosti svojim uvjerenjima, te prihvaća drugoga znajući da svatko može dati bogatstva vlastite kulture;
u tom zalaganju nema prostora za prozelitizam: daruje se jedna misao da bi se stvorio odnos s drugim, a ne zato da ga se pridobije za svoje ideje;
dijalog se temelji na dubokom poštovanju drugoga i na djelovanju u skladu s vlastitom savjesti, koju svatko nastoji dosljedno slijediti;
gradi se nadasve na konkretnom zalaganju, nastojeći djelovati zajedno, u akcijama solidarnosti;
skupina ne ostaje zatvorena, nego se svatko od njezinih članova, bilo koje kulture bio, zalaže raditi kako bi obnovio vlastito okružje;
zajednički cilj je graditi ujedinjeni svijet, ostvarujući bratstvo između vjernika i ljudi bez vjerskih uporišta, koje postaje svjedočanstvo za druge.

Skupine
Nakon raznih skupova održanih u Castelgandolfu, formirale su se skupine dijaloga u Italiji, u Europi i u Južnoj Americi.
Neke skupine produbljuju teme od zajedničkog interesa, drugi pokreću razne društvene i kulturne inicijative kako bi proširili dijalog, a neki se zauzimaju u akcijama solidarnosti.
Dijalog među prijateljima je listić koji se prevodi na pet jezika, a povezuje oko 60 postojećih skupina dijaloga, potičući razmjenu iskustava i razmišljanja.

Povijest dijaloga s osobama nevjerskih uvjerenja

Četrdesete godine – društveno zalaganje Pokreta na počecima i velika vrijednost koju prva zajednica u Trentu pridaje svakom čovjeku i njegovu dostojanstvu privlače osobe bez vjerskih uporišta;
1959./1960. – započinje dijalog sa svijetom real socijalizma, unatoč velikim razlikama;
1978. – dijalog s osobama bez vjerskih uporišta se razvija i osniva se Centar za promoviranje tog dijaloga;
1992. – prvi međunarodni susret za osobe bez vjerskih uporišta u Castelgandolfu. Slijedili su i drugi susreti svake dvije godine. Teme su dijalog u njegovim mnogostrukim društvenim izrazima.
2004. – međunarodni susret je usredotočen na temu: Dijalogom za mir – iskustva slobode, jednakosti i bratstva. Svjedočanstva o rješenju sukoba i o solidarnosti sa žrtvama rata predstavile su osobe pristigle iz Alžira, iz Svete Zemlje, Iraka, bivše Jugoslavije, Albanije, SAD i iz Kolumbije, zajedno s razmišljanjima o radikalnoj politici mira, o praštanju i društvenoj pravednosti. Susret je završen Zajedničkom deklaracijom o miru koja je potom upućena političnim ličnostima i običnim građanima.
2007. – Dijalog o savjesti i siromaštvu, ideje i iskustva bio je naslov međunarodnog susreta održanog od 25. do 27. svibnja u Castelgandolfu, gdje su se teme popraćene iskustvima kretale od slušanja savjesti do zajedničkih vrjednota te od siromaštva i imigracije do razvoja i ekonomije. Nekoliko stručnjaka među kojima profesori Stefano Zamagni i Luigino Bruni, analizirali su različite oblike siromaštva i ilustrirali projekt ekonomije zajedništva s konkretnim odgovorima na probleme društvene nejednakosti i siromaštva.
U uvodnoj poruci Chiara Lubich je pozvala 200 sudionika da djelima i primjerom doprinesu uklanjanju nepravda koje pogađaju današnji svijet. Između ostaloga je istaknula: “Konstruktivan dijalog u poštovanju koji među nama godinama prakticiramo već je moguće proširiti na mnoge druge. On nas sada vodi povezivanju naših snaga, snaga onih koji ne vjeruju i onih koji vjeruju, jer je suviše lijep i potreban ideal slobodnog i jednakog čovječanstva, pobratimljenoga poštovanjem i uzajamnom ljubavlju. Ako se taj ideal bude živio, moći će raspršiti tmine koje nas okružuju, a ustrajnošću i naporom dovest će do svijetle zore koju svi želimo.”
Živo i aktivno je bilo sudjelovanje mladih koji su svojim pitanjima otvorili iskreni dijalog među naraštajima. U raznim izlaganjima istaknuta je temeljna vrijednost savjesti koja se istančava u uzajamnoj razmjeni, pobuđujući veću osjetljivost na potrebe drugih.
Tako su nastali projekti solidarnosti na raznim stranama svijeta: aktivnosti sa zatvorenicima, konkretna pomoć Nigeriji i Kamerunu, iskustvo prihvaćanja imigranata u sjevernoj Italiji. Od osobitog značaja je rad koji traje već više godina u Svetoj Zemlji u korist palestinskih obitelji.

Cilj dijaloga između vjernika i osoba bez vjerskih uporišta jest suradnja kako bi doprinijeli izgradnji bratstva u velikoj obitelji čovječanstva.
Još četrdesetih godina oko prve zajednice Pokreta u Trentu bilo je osoba iz najrazličitijih društvenih i kulturnih slojeva, pa i bez vjerskih uporišta. Privuklo ih je zajedništvo dobara ostvarivano u Pokretu koji se rađao, u korist najsiromašnijih.
No nadasve krajem sedamdesetih godina, širenjem Pokreta, otvaranje prema osobama bez vjere, kao što su agnostici, ravnodušni, ateisti, sazrijeva sve dotle da se izražava dijalogom koji ima svoju fizionomiju. Godine 1978. osniva se Međunarodni centar za dijalog s osobama bez vjerskih uporišta. Godine 1992. u Centru Marijapoli u Castelgandolfu (Rim), održava se prvi od međunarodnih skupova koji će se kasnije nastaviti.

Kako se ostvaruje

Iz iskustva ovih godina iščitavaju se neke značajke ovog dijaloga:
nastoji se istaknuti pozitivno u svakoj osobi i otkriti vrednote zajedničke svima;
svatko ostaje vjeran svom identitetu;
zajedno se nastoje živjeti vrednote kao što su: solidarnost, jednakost, mir, bratstvo;
svatko nastoji drugome podariti najbolje od sebe, u izraženoj vjernosti svojim uvjerenjima, te prihvaća drugoga znajući da svatko može dati bogatstva vlastite kulture;
u tom zalaganju nema prostora za prozelitizam: daruje se jedna misao da bi se stvorio odnos s drugim, a ne zato da ga se pridobije za svoje ideje;
dijalog se temelji na dubokom poštovanju drugoga i na djelovanju u skladu s vlastitom savjesti, koju svatko nastoji dosljedno slijediti;
gradi se nadasve na konkretnom zalaganju, nastojeći djelovati zajedno, u akcijama solidarnosti;
skupina ne ostaje zatvorena, nego se svatko od njezinih članova, bilo koje kulture bio, zalaže raditi kako bi obnovio vlastito okružje;
zajednički cilj je graditi ujedinjeni svijet, ostvarujući bratstvo između vjernika i ljudi bez vjerskih uporišta, koje postaje svjedočanstvo za druge.

Skupine

Nakon raznih skupova održanih u Castelgandolfu, formirale su se skupine dijaloga u Italiji, u Europi i u Južnoj Americi.
Neke skupine produbljuju teme od zajedničkog interesa, drugi pokreću razne društvene i kulturne inicijative kako bi proširili dijalog, a neki se zauzimaju u akcijama solidarnosti.
Dijalog među prijateljima je listić koji se prevodi na pet jezika, a povezuje oko 60 postojećih skupina dijaloga, potičući razmjenu iskustava i razmišljanja.

Povijest dijaloga s osobama nevjerskih uvjerenja

Četrdesete godine – društveno zalaganje Pokreta na počecima i velika vrijednost koju prva zajednica u Trentu pridaje svakom čovjeku i njegovu dostojanstvu privlače osobe bez vjerskih uporišta;
1959./1960. – započinje dijalog sa svijetom real socijalizma, unatoč velikim razlikama;
1978. – dijalog s osobama bez vjerskih uporišta se razvija i osniva se Centar za promoviranje tog dijaloga;
1992. – prvi međunarodni susret za osobe bez vjerskih uporišta u Castelgandolfu. Slijedili su i drugi susreti svake dvije godine. Teme su dijalog u njegovim mnogostrukim društvenim izrazima.
2004. – međunarodni susret je usredotočen na temu: Dijalogom za mir – iskustva slobode, jednakosti i bratstva. Svjedočanstva o rješenju sukoba i o solidarnosti sa žrtvama rata predstavile su osobe pristigle iz Alžira, iz Svete Zemlje, Iraka, bivše Jugoslavije, Albanije, SAD i iz Kolumbije, zajedno s razmišljanjima o radikalnoj politici mira, o praštanju i društvenoj pravednosti. Susret je završen Zajedničkom deklaracijom o miru koja je potom upućena političnim ličnostima i običnim građanima.
2007. – Dijalog o savjesti i siromaštvu, ideje i iskustva bio je naslov međunarodnog susreta održanog od 25. do 27. svibnja u Castelgandolfu, gdje su se teme popraćene iskustvima kretale od slušanja savjesti do zajedničkih vrjednota te od siromaštva i imigracije do razvoja i ekonomije.

Nekoliko stručnjaka među kojima profesori Stefano Zamagni i Luigino Bruni, analizirali su različite oblike siromaštva i ilustrirali projekt ekonomije zajedništva s konkretnim odgovorima na probleme društvene nejednakosti i siromaštva.

U uvodnoj poruci Chiara Lubich je pozvala 200 sudionika da djelima i primjerom doprinesu uklanjanju nepravda koje pogađaju današnji svijet. Između ostaloga je istaknula: “Konstruktivan dijalog u poštovanju koji među nama godinama prakticiramo već je moguće proširiti na mnoge druge. On nas sada vodi povezivanju naših snaga, snaga onih koji ne vjeruju i onih koji vjeruju, jer je suviše lijep i potreban ideal slobodnog i jednakog čovječanstva, pobratimljenoga poštovanjem i uzajamnom ljubavlju. Ako se taj ideal bude živio, moći će raspršiti tmine koje nas okružuju, a ustrajnošću i naporom dovest će do svijetle zore koju svi želimo.”
Živo i aktivno je bilo sudjelovanje mladih koji su svojim pitanjima otvorili iskreni dijalog među naraštajima. U raznim izlaganjima istaknuta je temeljna vrijednost savjesti koja se istančava u uzajamnoj razmjeni, pobuđujući veću osjetljivost na potrebe drugih.
Tako su nastali projekti solidarnosti na raznim stranama svijeta: aktivnosti sa zatvorenicima, konkretna pomoć Nigeriji i Kamerunu, iskustvo prihvaćanja imigranata u sjevernoj Italiji. Od osobitog značaja je rad koji traje već više godina u Svetoj Zemlji u korist palestinskih obitelji.