U današnjoj dubokoj svjetskoj preobrazbi društva koje postaje višekulturalno i viševjersko, uz pojavu novih fenomena ksenofobije, vjerske nesnošljivosti i straha od sukoba civilizacija, Pokret fokolara se zalaže poticati dijalog među religijama, kako vjerski pluralizam čovječanstva ne bi bio razlog za podjele i ratove, nego doprinos povezivanju ljudskoga roda.

Na razini duhovnosti dijalog se pokazuje osobito plodan. Uvjerenje koje se učvrstilo u ovim desetljećima dijaloga jest da sljedbenici drugih religija očekuju od nas kršćana nadasve konkretno svjedočanstvo ljubavi koju crpimo iz evanđelja. Nije slučajno da je svakoj religiji zajedničko Zlatno pravilo: “Čini drugome što želiš da drugi tebi čini”. Življenjem Zlatnog pravila ostvaruje se ozračje uzajamne ljubavi u kojemu je moguće uspostaviti dijalog. Dijalog zahtijeva poistovjećivanje s drugim, tj. živjeti drugoga. To nije samo stav dobrohotnosti, otvorenosti i poštovanja, nego praksa koja zahtijeva da budemo potpuno prazni od samih sebe kako bismo se poistovjetili s drugim, kako bismo ‘ušli u kožu drugoga’ i shvatili što za njega znači biti musliman, hinduist ili budist.

Učinak takvoga stava je dvostruk. Nama pomaže da se inkulturiramo te tako upoznamo religiju i način izražavanja drugoga, a drugoga priprema na slušanje.
Tako možemo preći na “navještaj s poštovanjem”, kada ćemo zbog iskrenosti prema Bogu i samima sebi, ali i prema bližnjemu, reći kako naša vjera gleda na temu o kojoj se govori, a da time ništa ne namećemo, bez sjene prozelitizma, samo iz ljubavi. Tako se raste u uzajamnom poznavanju.

U današnjoj dubokoj svjetskoj preobrazbi društva koje postaje višekulturalno i viševjersko, uz pojavu novih fenomena ksenofobije, vjerske nesnošljivosti i straha od sukoba civilizacija, Pokret fokolara se zalaže poticati dijalog među religijama, kako vjerski pluralizam čovječanstva ne bi bio razlog za podjele i ratove, nego doprinos povezivanju ljudskoga roda.

Na razini duhovnosti dijalog se pokazuje osobito plodan. Uvjerenje koje se učvrstilo u ovim desetljećima dijaloga jest da sljedbenici drugih religija očekuju od nas kršćana nadasve konkretno svjedočanstvo ljubavi koju crpimo iz evanđelja. Nije slučajno da je svakoj religiji zajedničko Zlatno pravilo: “Čini drugome što želiš da drugi tebi čini”. Življenjem Zlatnog pravila ostvaruje se ozračje uzajamne ljubavi u kojemu je moguće uspostaviti dijalog. Dijalog zahtijeva poistovjećivanje s drugim, tj. živjeti drugoga. To nije samo stav dobrohotnosti, otvorenosti i poštovanja, nego praksa koja zahtijeva da budemo potpuno prazni od samih sebe kako bismo se poistovjetili s drugim, kako bismo ‘ušli u kožu drugoga’ i shvatili što za njega znači biti musliman, hinduist ili budist.

Učinak takvoga stava je dvostruk. Nama pomaže da se inkulturiramo te tako upoznamo religiju i način izražavanja drugoga, a drugoga priprema na slušanje.
Tako možemo preći na “navještaj s poštovanjem”, kada ćemo zbog iskrenosti prema Bogu i samima sebi, ali i prema bližnjemu, reći kako naša vjera gleda na temu o kojoj se govori, a da time ništa ne namećemo, bez sjene prozelitizma, samo iz ljubavi. Tako se raste u uzajamnom poznavanju.

U današnjoj dubokoj svjetskoj preobrazbi društva koje postaje višekulturalno i viševjersko, uz pojavu novih fenomena ksenofobije, vjerske nesnošljivosti i straha od sukoba civilizacija, Pokret fokolara se zalaže poticati dijalog među religijama, kako vjerski pluralizam čovječanstva ne bi bio razlog za podjele i ratove, nego doprinos povezivanju ljudskoga roda.

Na razini duhovnosti dijalog se pokazuje osobito plodan. Uvjerenje koje se učvrstilo u ovim desetljećima dijaloga jest da sljedbenici drugih religija očekuju od nas kršćana nadasve konkretno svjedočanstvo ljubavi koju crpimo iz evanđelja. Nije slučajno da je svakoj religiji zajedničko Zlatno pravilo: “Čini drugome što želiš da drugi tebi čini”. Življenjem Zlatnog pravila ostvaruje se ozračje uzajamne ljubavi u kojemu je moguće uspostaviti dijalog. Dijalog zahtijeva poistovjećivanje s drugim, tj. živjeti drugoga. To nije samo stav dobrohotnosti, otvorenosti i poštovanja, nego praksa koja zahtijeva da budemo potpuno prazni od samih sebe kako bismo se poistovjetili s drugim, kako bismo ‘ušli u kožu drugoga’ i shvatili što za njega znači biti musliman, hinduist ili budist.

Učinak takvoga stava je dvostruk. Nama pomaže da se inkulturiramo te tako upoznamo religiju i način izražavanja drugoga, a drugoga priprema na slušanje.
Tako možemo preći na “navještaj s poštovanjem”, kada ćemo zbog iskrenosti prema Bogu i samima sebi, ali i prema bližnjemu, reći kako naša vjera gleda na temu o kojoj se govori, a da time ništa ne namećemo, bez sjene prozelitizma, samo iz ljubavi. Tako se raste u uzajamnom poznavanju.

U današnjoj dubokoj svjetskoj preobrazbi društva koje postaje višekulturalno i viševjersko, uz pojavu novih fenomena ksenofobije, vjerske nesnošljivosti i straha od sukoba civilizacija, Pokret fokolara se zalaže poticati dijalog među religijama, kako vjerski pluralizam čovječanstva ne bi bio razlog za podjele i ratove, nego doprinos povezivanju ljudskoga roda.

Na razini duhovnosti dijalog se pokazuje osobito plodan. Uvjerenje koje se učvrstilo u ovim desetljećima dijaloga jest da sljedbenici drugih religija očekuju od nas kršćana nadasve konkretno svjedočanstvo ljubavi koju crpimo iz evanđelja. Nije slučajno da je svakoj religiji zajedničko Zlatno pravilo: “Čini drugome što želiš da drugi tebi čini”. Življenjem Zlatnog pravila ostvaruje se ozračje uzajamne ljubavi u kojemu je moguće uspostaviti dijalog. Dijalog zahtijeva poistovjećivanje s drugim, tj. živjeti drugoga. To nije samo stav dobrohotnosti, otvorenosti i poštovanja, nego praksa koja zahtijeva da budemo potpuno prazni od samih sebe kako bismo se poistovjetili s drugim, kako bismo ‘ušli u kožu drugoga’ i shvatili što za njega znači biti musliman, hinduist ili budist.

Učinak takvoga stava je dvostruk. Nama pomaže da se inkulturiramo te tako upoznamo religiju i način izražavanja drugoga, a drugoga priprema na slušanje.
Tako možemo preći na “navještaj s poštovanjem”, kada ćemo zbog iskrenosti prema Bogu i samima sebi, ali i prema bližnjemu, reći kako naša vjera gleda na temu o kojoj se govori, a da time ništa ne namećemo, bez sjene prozelitizma, samo iz ljubavi. Tako se raste u uzajamnom poznavanju.